fra Ivica Janjić

Duhovnost

Kako framaš svjedoči svoj život u Kristu?

kategorija:  | objavljeno u: 

Jedino u Bogu čovjek može pronaći istinski mir i smiriti svoje srce. Reći ćete: a što je s tolikim mojim prijateljima koji ne vjeruju u Boga, odbijaju njegovu ljubav (a da možda nisu toga ni svjesni), a dobro im je, u životu im ide bolje nego meni, uživaju mir. No kakav je to mir? Kad čovjek ne živi po savjesti, odbija Božju ljubav, to u njemu nužno izaziva nemir i on to ne može smiriti osim svjetovnim stvarima – hranom, pićem, seksom, drogom, znanjem, itd. Tako se time redovito puni da se umiri, budući da mu je savjest nemirna jer ne živi kako Bog od njega zahtijeva. Stoga, uklonite od onih koji uživaju tzv. mir bez Boga njihove poroke i vidjet ćete kako će postati nemirni jer se lažno smiruju u porocima, jer je nemoguće biti u istinskom miru a ne živjeti po savjesti.

Onaj koji bez poroka, bez navezanosti, ostane u miru, taj uživa istinski mir, taj je u svoje srce pustio Boga, mir koji On daruje: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši” (Iv 14,27). Mir proizlazi kao jedan od plodova Duha Svetoga (usp. Gal 5,22). Još davno prije shvatio je ovo i sveti Augustin: “Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”.

Zato mi svoju vjeru ne svjedočimo hvatajući i napadajući ljude po ulici uvjeravajući ih o svojoj vjeri iznoseći nauk, doktrinu, moral, zasipajući ih argumentima do besvijesti. Moje svjedočanstvo započinje kada ja osobno pustim Isusa Krista u svoj život. Kako kaže sveti Pavao: “Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane” (Rim 15,19).

Kada Krist mene dotakne, kada se otvaram poticajima Duha Svetoga, tada se u meni nastanjuje mir kao njegov plod, tada to izaziva one oko mene jer vide Duha Svetoga koji se razlikuje od duha svijeta, vide nešto drugačije, vide ono za čim teže (a da možda ni ne znaju). Tada ću biti zapitan od drugoga, tada ću mu, ne opet iznositi katolički nauk, već posvjedočiti o trenutku kada je Bog zahvatio u moj život. Jer, dok argumentiram, drugi me uvijek može nad-argumentirati, no tko će poreći moje iskustvo živoga Krista? To je događaj koji se dogodio, koji svjedoči sam za sebe: “I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina” (1 Iv 5,6) ili kod svetog Pavla: “Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja” (Rim 8,16).

I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (1 Kor 2,1-5).

Kako framaš, koji nasljeduje Krista po uzoru svetog Franje, u 21. stoljeću svjedoči svoju vjeru u Krista? Lipanj je, nakon njega slijede, logički, srpanj i kolovoz, mjeseci putovanja, izleta, za nekoga sezonskih poslova, za nekoga odlazaka na Hod, upoznavanja novih osoba… U svemu tome zasigurno će nam Gospodin staviti na put i one kojima su potrebna svjedočanstva da i u ovom stoljeću Isus živi u srcima mladih, u srcima framaša.

Sjećamo se, samo svijeća koja gori kadra je privući, a potom i zapaliti druge svijeće. Ako u meni ne gori Krist, ne samo da neću imati čime zapaliti drugoga, već niti privući u smislu da je Krist onaj koji nas spaja, privlači, sjedinjuje u jedno mistično Tijelo kojemu je On Glava, što se može i jednom riječju reći: Crkva.

Prošli mjesec imao sam prilike biti na ultra-formacijskom vikendu gdje smo se pripremali za ovogodišnju tzv. Ultra-evangelizaciju. U radu po skupinama, između ostaloga, bilo je potrebno posvjedočiti o jednom trenutku ili događaju kada je Bog zahvatio u život. Zahvaća On, nesumnjivo, i češće nego što mislimo, no ponekad su to vrlo snažni zahvati kojih se sjećamo i godinama kasnije. Ispričao sam nešto što sam doživio prošlog ljeta.

Učeći strani jezik prilikom boravka u inozemstvu našao sam se u tjeskobnoj situaciji. Učenje nije išlo tempom kojim sam mislio da će ići pa je rasla panika. Hoću li ja to moći? Kako? Od mene se nešto očekuje. Što ako podbacim? Trebala je utjeha. Ona ljudska nije puno pomogla. Gdje je Bog sada kada mi najviše treba? Zašto ne progovori po nekomu ili nečemu? Onda čovjek pojačano moli. Tako sam jednom za vrijeme molitve otvorio Sveto pismo i pogled se spustio na treće poglavlje knjige proroka Ezekiela. Pisalo je ovo: “Ne šaljem te k narodu nepoznata jezika i nerazumljiva govora, već te šaljem domu Izraelovu. Ne šaljem te k mnogim narodima nepoznata jezika i nerazumljiva govora koje ti ne bi mogao razumjeti” (Ez 3,5-6).



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*