fra Ivica Janjić

Duhovnost

“Idem obaviti molitvu”

kategorija:  | objavljeno u: 

Ovaj je izričaj opasan ako je doslovno istinit. Ako molitva preraste u običaj, formalnost, puko obavljanje, teško se onda s druge strane znaka jednakosti može staviti: razgovor s Bogom. Svjestan je Gospodin ove trajne napasti, stoga je upozoravao i u Starom i u Novom zavjetu, evo po jedan primjer iz svakoga:

“Jahve reče: Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba, zato ću, evo, i dalje čudno postupati s ovim narodom – čudno i prečudno: i propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika” (Iz 29,13-14).

“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili? Tada ću im kazati: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici” (Mt 7,21-23).

Starozavjetni tekst govori u čemu je srž problema kada molitva postane obavljanje. Ustima izgovaramo jedno, a srcem mislimo nešto sasvim drugo. Srce nije prisutno da ga molitva oblikuje, iščisti i promijeni, već je molitva vanjski formalni čin, a u nutrini “ja i dalje tučem po svome”. U ovom slučaju molitva je praktički sredstvo umirivanja savjesti, da sam sebi mogu reći da sam se danas uredno pomolio, a što tu nije došlo do susreta s Gospodinom, to nekako izmiče.

Ovo čudno (i prečudno) postupanje Gospodina s narodom može se razumjeti i u smislu da se mi, moleći na takav način, čudimo kako se ništa ne mijenja, a kao molimo, a kao molitva mijenja. Onda nam se čini čudno postupanje Gospodina s nama. Ako uistinu molimo, uistinu će biti promjena, možda ne uvijek odmah i možda ne uvijek onako kako bismo mi to htjeli.

Novozavjetni tekst nešto je radikalniji. Govori da čovjek može formalno moliti, a na kraju skončati isključen iz nebeske slave. Na izvana se čini da redovito moli, mi bismo takvoga proglasili svecem, a na kraju postoji mogućnost da se ni ne spasi jer Bog gleda na nutrinu, na stanje srca. Ako dotiče srce, onda dolazi do mijenjanja volje i vršenja Božje; ako ne dotiče, nema ni promjene volje. Zato kaže: “onaj koji vrši volju Oca mojega”. Po ispunjenju ove vidimo kakva nam je molitva.

Ključna je ova: “Nikad vas nisam poznavao!”. U molitvi upoznajemo Gospodina, upoznajemo sebe, upoznajemo Njegovu volju, dolazi do sklada između dotične tri stavke. S takvim stavom onda nešto važnije odluke u životu donosimo u molitvi. Tada živimo od molitve jer iz nje crpimo odgovore za vlastiti život i općenito usmjerenje kojim će dalje teći.

Ipak, duhovnost poznaje različite faze. Ponekad će doći takve u kojima će molitva na izvana izgledati kao “obavljanje”, kada ćemo moliti ne radi sebe, ne jer uživamo moleći, ne jer imamo potrebu moliti, već jednostavno radi Isusa. Molitva će tada više nalikovati na pokoru i žrtvu, no najljepše su stvari uvijek najteže, a podcjenjujemo ako mislimo da je molitva uvijek laka. Ipak, to su samo stanice na duhovnom putovanju, nikako redovita i trajna stanja.

“Daj snagu da Te tražim, Ti koji se daješ naći i koji si dao nadu, da Te sve više i više nalazimo. Pred Tobom je moja snaga i moja slabost; jednu sačuvaj, drugu izliječi. Pred Tobom je moje znanje i moje neznanje. Ondje gdje si mi otvorio pristup, uzmi me kao onoga koji dolazi k Tebi; ondje gdje si mi zatvorio pristup, otvori onome koji kuca. Da mogu biti Tebe svjestan, Tebe gledati, Tebe ljubiti. Daj da to u meni raste, dok me Ti do kraja ne preobraziš.”

(sveti Augustin)

“Ljubimo dakle Boga i klanjajmo mu se čista srca i čiste duše jer on to iznad svega traži i veli: istinski će se klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini.”

(sveti Franjo Asiški)



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*