fra Ivica Janjić

Duhovnost

ULTRA evangelizacija

kategorija:  | objavljeno u: 

Ovo ljeto imao sam priliku sudjelovati na dva događaja koja su me neizmjerno obogatila; po prvi put na Ultra evangelizaciji te po četvrti put na Hodu Franjevačke mladeži. Jedan od najvećih festivala elektronske glazbe i ove je godine u Splitu okupio veliko mnoštvo zainteresiranih. Moram priznati, nije Ultra tako “strašna” kao što se govori, zapravo, moglo bi se reći – jedan malo veći party što ne mijenja činjenicu da ipak pomiče neke granice. Već sam se prvi dan evangelizacije uvjerio da su osobe koje su tamo došle žedne – ne vode, alkohola, glazbe, već one istinske ljubavi.

Sveto pismo kaže: “Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?” (Rim 10,13-15). Pošli smo na duhovne periferije posvjedočiti za onoga koji jedini istinski može ispuniti sve naše najdublje potrebe. Pošli smo navijestiti onoga za kojega možda mnogi od njih nisu imali prilike nigdje čuti. Pošli smo širiti ljubav jer je nemoguće biti uistinu dotaknut Božjom ljubavlju pa tu ljubav čuvati samo za sebe.

Došli smo na Ultru posvjedočiti da ima još nešto, a svatko je slobodan hoće li to izabrati ili odbaciti. Bilo je dosta razgovora, molitve. Nijedno neugodno iskustvo. Zapravo, ne sjećam se da sam se ikada igdje u franjevačkom habitu osjećao tako poštovano kao ona tri dana na Ultri. Zvuči neobično, zar ne? Netko bi pomislio: “tko zna kakvi sve ljudi tamo dolaze”, no zanimljivo je da su svi s kojima sam razgovarao, a bilo ih je mnoštvo, iznimno cijenili franjevaštvo, redovništvo i svećeništvo kao takvo, shvaćali da to nije nimalo lako poslanje. Neki su poželjeli mnogo ustrajnosti i hrabrosti na ovom putu te da budem pošten, kako jedan reče: “ako ne ide, odustaj, nemoj voditi dvostruki život”.

Nikada neću zaboraviti one predivne trenutke molitve, bilo uokolo stadiona, bilo na samoj travi Poljuda dok je glazba tukla nevjerojatnom glasnoćom. Nikada neću zaboraviti suze pojedinih ljudi, posebno jedne grupe Meksikanaca koji su rekli da još nisu imali takvu molitvu. Kada nakon molitve čujem: “dotaknuo si me u dušu”, zahvaljujem Gospodinu jer znam da to nismo mi činili svojim snagama, već On svojom milošću i neshvatljivom ljubavlju.

Dijelili smo besplatno vodu, na što su se mnogi iščuđavali. Nisu mogli vjerovati zašto bi netko takvo što činio. Nije im imalo smisla, pogotovo kad znaju da tamo moraju platiti 40 kuna za pola litre. Možda me najviše od svega fascinirala otvorenost osoba. I ne samo to, kroz razgovore su nerijetko znali ispričati svoje životne priče iz čega je bilo lakše razumjeti zašto su sada tamo. Gledajući to sve, kroz glavu su mi prolazile misli: “eh, kada bismo mi kršćani bili tako otvoreni za Gospodina!”.

Puno toga bi se još dalo napisati, međutim cilj ovoga teksta bio je pokazati čemu me Ultra evangelizacija naučila. Naučila me prilaziti ljudima bez osude i predrasude, s ljubavlju, kao što je to Isus činio. Naučila me ne bojati se susresti s ljudima jer nema straha u ljubavi, i Isus je išao među narod. Naučila me da žarka molitva može napraviti puno. Naučila me da ljudi itekako žeđaju za Gospodinom, ali im treba netko tko će posvjedočiti da je ta Božja ljubav živa i danas, da Bog i danas ljubi kroz one koji su spremni biti Njegovi.

Naučila me da se ne trebamo ustručavati svjedočiti za Krista gdje god bili. Ljubimo u svakoj prilici, budimo onima oko nas na pomoć u svemu što trebaju. Istina, nudili smo vodu žednima, ali uz jednu bitnu opasku da “tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4,13-14).



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*