“O obećanjima”: Kako koristiš vrijeme i čega se bojiš?

kategorija:  | objavljeno u: 

Možda jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila na ovom X. nacionalnom seminaru za voditelje formacije jest upravo to da u vođenju Frame trebamo izaći iz nekih kalupa, pobjeći od šablona i na sebi svojstven način biti drukčiji od ostalih. Upravo u tome me najviše oduševio Luka Tripalo, framaš koji s već puno radnog staža u Frami iskorištava svoje iskustvo i u predivnom predavanju svoje znanje i kreativnost prenosi nama.

Njegova je tema “O obećanjima”, iako se činila poprilično suhoparna i iscrpljena, izrodila mnogim neočekivanim plodovima. Objašnjenja koja nam je dao bila su upravo upute kako, kao obećanici, trebamo razmišljati i kakav pogled prema svijetu i Bogu trebamo imati. Luka je rekao da na ovakvim događajima svi previše raspravljamo o riječima, a riječi, same po sebi umaraju, trunu u nama. Bez čovjeka riječ ne može ništa. Mi smo ti koji trebamo provesti riječi u djelo, mi smo ti zbog kojih riječ postaje živa i ostaje živjeti u nama.

Već na samome početku predavanja Luka je odlučio da to predavanje neće imati smisla bude li samo on pričao, a mi ostali bez imalo interakcije pisali nešto svoje, čitali novine na mobitelu ili se dopisivali s cimericom svoga brata, stoga nas je odmah i dao nam pitanja. Za svako pitanje imali smo tri minute da smislimo odgovor i zapišemo ga na papir. Samo sebi i nikome više. Što me progoni? Što je moja najveća slabost? Čega se najviše bojim? Koji je moj najvrjedniji dar? Uz naputke za svako pitanje i obrazloženje što naš odgovor nikako ne bi trebao sadržavati, svi smo duboko promislili o ovim teškim pitanjima koja su se našla pred nama.

Nadalje, čitavo je predavanje Luka posvetio tome da nam objasni što su to pravi odgovori na naša pitanja, da nam pojasni kako bismo drukčijim očima trebali gledati neke situacije u svome životu. To je učinio na način da je razmatrao prispodobe. Prispodobu o talentima, koju smo svi nebrojeno puta čuli objasnio je kroz jedan neobičan talent – vrijeme.

Vrijeme je talent kojim je obdarena svaka osoba i svaka osoba ima jednaku mogućnost iskoristiti ga, no često smo i sami svjesni kako upravo taj talent zakopavamo, nesvjesni da će Bog jednog dana doći i bez oklijevanja nam uzeti taj talent, a nama će biti žao što smo ga stalno trošili uzaludno. I sam Bog će nam reći “Slugo zli i lijeni!” kada ćemo već biti svjesni da je naša tromost upravo ono što nas progoni. Progoni nas to što smo lijeni za uložiti trud i vrijeme u sve svoje probleme ili zahtjeve.

Naše slabosti često su nam opravdanja za naša zakopavanja talenata, za naša zakopavanja vremena. Na primjeru dvaju gitarista koji su svoje slabosti iskoristili sebi u korist, Luka nam je svima poslao snažnu poruku. Dva gitarista, Jerry Garcia i Django Reinhardt, nisu imali sve prste na rukama, a unatoč tome uspjevali su u svojim talentima. Zašto? Jer ih nisu odlučili zakopati zbog svojih slabosti. Iskoristili su ih, zajedno sa svojim vremenom. I uspjeli.

Ako prispodobu o biserima shvatimo kroz vrijeme, shvatit ćemo da je trgovac, da bi stigao u Kraljevstvo nebesko, spreman razdati sve svoje vrijeme, imati taj sveti nemir u sebi za neko veće dobro. Kada bismo se vodili vlastitim opravdanjima, shvatili bismo da je zapravo jedini naš problem lijenost. Lijenost kojoj nije dovoljno jedanput se suprotstaviti – jer lijenost nije navika, lijenost je ljubav prema prividnom miru. Lijenost je tromost prema životu i tromost prema vremenu koje bismo ulagali u Kraljevstvo nebesko.

A koji su naši najveći strahovi? Možda se bojimo biti sami, ostavljeni, bolesni, napadnuti, ubijeni. No “oni koji ubijaju tijela ne mogu ubiti dušu”, ono što ubija našu dušu nešto je mnogo veće od nas samih. Jesmo li se ikada zapitali koliko je Bog velik? Veličanstven? Strašno je velik! Toliko strašno velik da nas je uopće strah strahovati. Strahovati pred njim, strahovati za njega. Svima nam je cilj ne misliti o smrti, živjeti život “punim plućima”, “iskoristiti vrijeme”. Provlačimo se kroz okrilja hedonizma i opravdavamo se vlastitim strahovima.

Prispodoba o djevicama govori nam o pet mudrih i pet ludih djevica. Mudre djevice bile su one koje su strahovale, koje su razmišljale unaprijed – što li će mi trebati kada dođe zaručnik? Bismo li i mi trebali tako unaprijed strahovati? “Stoga bdijte jer ne znate dan ni čas mojega dolaska!” Kako mi strahujemo za život vječni? U sebi trebamo imati onaj strah koji nas opominje – djeluj! Na primjeru utrke Sally Pearson Luka je objasnio tajnu njezine pobjede. Sally gleda ravno, ne osvrće se do samoga kraja, ne okreće se gledajući već pretrčan dio staze, ne uspoređuje se s drugima, jedina težnja koju ima upravo je taj cilj prema kojemu trči. Upravo tako trebamo gledati na svoje strahove, trčeći prema Kraljevstvu Božjemu.

Prispodobom o kvascu, Luka nam dočarava što to točno znači da je Nebesko kraljevstvo poput kvasca. Žena ga umijesi u veliku količinu brašna, a on, iako u manjoj količini, ukvasi kruh. Tajna kvasca je u tome da čim ga ukvasiš, postaje nevidljiv, ali i dalje odrađuje svoj posao – diže tijesto. A kada se kruh ispeče, kvasac umire, utapa se u tijestu za mnogo veće dobro. Upravo to je nešto puno veće od onoga što inače nazivamo ljubav. To je darivanje samoga sebe u svrhu nečega velikoga. Darivanje sebe tako skrovito, da se ne vidi, a opet tako moćno da se ne može ne vidjeti, tako moćno da vodi ravno u vječnost. Jer Bogu se gadi kada dobiveni talent ostavljamo u zemlji, kada odbacimo vrijeme, kada trčimo besciljne utrke. Cilj nam treba biti dar koji se daruje, biti jači od svojih strahova i iskoristiti vrijeme u korist Kraljevsta nebeskoga.

Mnogo toga smo naučili od Luke, od načina kako iskočiti iz okvira tipičnog predavanja do mnogih životnih stajališta koja je promijenio novim usporedbama i pojašnjenjima. Zaokružio je ovaj susret recitacijom jedne pjesme kojom je i završio svoje predavanje. Njegova nadahnutost Duhom Svetim čitavo vrijeme pratila je njegove misli i riječi, a plodovi njegova rada bit će vrlo brzo, vjerujem, vidljivi među svim slušateljima koje je nadahnuo.

Marina Martinović, Frama Osijek-Tvrđa


U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata,
kakvim ćeš je darom darivati?
Oh, ja ću pred svoga gosta
iznijeti punu posudu svoga života-
nipošto neću dopustiti da ode praznih ruku
Svu slatku berbu jesenjih dana i ljetnih noći,
sve dobitke i pabirke mog radinog živovanja
stavit ću preda nj pri koncu svojih dana
kad smrt pokuca na moja vrata.

Rabindranath Tagore



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*