fra Ivica Janjić

Duhovnost

Mirogoj

kategorija:  | objavljeno u: 

Kad sam prvi put kročio na Mirogoj, drugi put u životu shvatio sam u punini riječ “groblje” (prvi put je bilo prilikom posjeta zubarici). Dok čovjek šeta mjestom koje obiluje tijelima odvojenim od duše, ne može ne razmišljati o prolaznosti života. Iako djeluje paradoksalno na početku životnog puta već razmišljati o kraju, zar ne? Početak i kraj, premda se čine dalekim, poput dva daljnja rođaka jer treba prevaliti put koji je između, zapravo su toliko povezani i bliski da se više čine kao brat i sestra. Početak i kraj, premda različiti, imaju poveznica. Kao što nisam mogao birati gdje i kada ću se roditi, tako ne znam ni gdje i kada ću se roditi za Nebo. Čini se, ima Netko iznad koji to sve upravlja.

Šetajući tako Mirogojem, uz teme prolaznosti ovoga života, čovjeku se otvara još niz drugih. Tko bi rekao da je groblje tako inspirativno mjesto? Dok jedni prolaze plačući ispraćajući svog dragog pokojnika, drugi noseći upaljač i svijeće, treći moleći za dušu da što prije uđe u radost svoga Gospodara, netko dobije inspiraciju za pisanje, pitanja na koja bi bilo poželjno dati odgovor. Pitanja koja produbljuju početak i kraj, povezuju ga i traže smisao. Paradoksalno ili ne, ponekad je potrebno zastati i razmišljati nad krajem kako na početku ne bi već zalutali i izgubili smisao egzistencije.

Kraj daje odgovore, ali još više postavlja pitanja. Čemu sve ovo? Čemu sav trud kada ću ionako jednog dana postati prah i pepeo, a za stotinjak godina mi možda neće nitko ići ususret sa upaljačem i svijećama, a za dvjesto će biti zaboravljen spomen na me? “Sve se živo troši kao i odjeća, i vječna je uredba: valja umrijeti. Kao lišće što raste na bujnu drvetu te jedno opada a drugo niče, tako i naraštaji od krvi i mesa: jedni umiru, a drugi se rađaju. I svako prolazno djelo propada, a zajedno s njim i njegov tvorac” (Sir 14,17-19). Svijeća gori i izgori te za izvjesno vrijeme nitko ne zna ni da je gorjela. Čemu onda trošenje? Čemu sav trud kad me ionako jednom neće biti, a brzo ću pasti u zaborav dok će se zemlja nastaviti okretati i svijet na njoj živjeti kao i dok me je bilo? Koji je smisao mojeg postojanja? Ima li ga uopće?

Ovi posljednji reci uistinu zvuče kao da ih piše netko tko se upravo kani baciti s mosta i prekinuti traganje za odgovorom i smislom jer, čini se, ionako će svijet dalje funkcionirati. Istina, hoće, ali uz riječ “groblje” valjalo bi danas produbiti još jednu ništa manje važniju – “trag”. Svijeća gori i izgori ali ostavlja za sobom trag – dim, koji može biti od velikog značaja nekome tko ga uoči. Tragom koji ostavljamo na putu između ovozemaljskog početka i kraja itekako utječemo na osobe, život i kretanja oko sebe. Svi mi ostavljamo tragove, svjesno ili nesvjesno, no neki ga ostave tako da drastično promijene tijek života na zemlji, tako da se njihovi citati koriste i 1000 godina nakon njihove smrti. Neki ostave trag koji će možda ubrzo biti izbrisan, ali je tog trenutka mnoge duše priveo istinskom Svjetlu. Netko poput, primjerice, svetog Franje ostavi toliki trag da i dandanas, ako se nađete na pravoj lokaciji u zemlji, možete ugledati osobu u smeđoj haljini, s kapuljačom i bijelim pojasom oko boka. I to ne samo za vrijeme karnevala, nego bilo kada tijekom godine. Bez obzira što je nastao u 12. stoljeću, taj se dim i danas dimi, taj je trag i 800 godina kasnije jasno vidljiv.

Između početka i kraja, dok se gorim, trošim i dimim, ostavljam trag. Pitanje je – kakav? Je li to bijeli ili crni dim? Kristov trag milosrđa i dobrote ili trag uživanja u porocima i prolaznostima koje ovaj svijet obilato nudi svakome? “Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka” (1 Iv 2,7). Po tragu koji ostavljam moralo bi me se razaznati kao kršćanina sve da se i nemam pravo izjasniti. Kako reče jedan autor – kad bi bio izveden pred sud i optužen da sam kršćanin, bi li se to moglo dokazati?



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*