Sir 3,17-20, 24

            Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda. Jer veliko je milosrđe Božje i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć Gospoda, on prima počast poniznih… Mnoge već zavede njihova umišljenost, i opaka uobraženost iskrivi im misli. 

Ponos proizlazi iz osobne spoznaje da se nešto učinilo, ili se sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Tako shvaćen, ponos nije u sebi izopačen.  No, imamo mnogo češće krivo shvaćen i  krivo življen ponos. Takav ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno, prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac.

Živimo u društvu koje boluje od toga da ljudi sebe uzvisuju time što će druge poniziti. Rivalstva su prisutna na sve strane. Toliko je tragikomične taštine oko nas, toliko umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi htjeli biti neki lideri ili idoli mase. Industrija zabave većinu svojih “prime time” emisija bazira na izopačenoj verziji ponosa. Reality showovi u kojima se bira najbolji pjevač, plesač, model itd. top-liste najbolje odjevenih osoba, najpopularnijih političara, javnih osoba, čak postoji  top 30 najpopularnijih svećenika u Hrvatskoj, no, to su samo neki “tumorni” oblici ponosa. Takav izopačen ponos druge ignorira, pretvara u brojeve, roblje, trgovačku lovinu, cifre na tekućem računu. Drugi su tu da služe našoj slavi, oni su lađe na kojima stojimo u uzburkanim vodama karijera i nemirnim, promjenjiv vjetrovima trendova i stilova.

Mala je značenjska, ali je velika stvarna razlika između ponosa i biti na ponos. Prisjetimo se evanđeoskog događaja na obali Genezaretskog jezera kad je Isus Šimunu rekao da na njegovu riječ baci mrežu, Šimun je svoj ponos stavio na raspolaganje. Baciti mrežu u trenutku kad nije vrijeme za ribolov znači izložiti se izrugivanju onih koji te promatraju i sve svoje ribarsko iskustvo staviti postrane naspram riječi nepoznatog stranca. No, u Šimunu je vjera bila jača od ponosa i vlastitog ribarskog iskustva. Ponos je stavio postrani i taj njegov čin nam je i danas na ponos.

Postoji jedna vrlina koja ponos čuva da se ne pretvori u oholost, a to je poniznost. Sveti Augustin je napisao: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”[1]. On je Učitelj koji svojim učenicima pere noge, koji se sa svima druži, ne praveći razlike između siromašnih i bogatih, pravednih i nepravednih.

Poniznost nije neki hobi, koji nam je dan na izbor prema simpatijama. Neophodno je potrebna. Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Poniznost nije vrlina koja se postiže voljnim naprezanjima. Ponizan čovjek svjestan je svojih dobrih strana, dakle nije lažno ponizan, ali zna da je sve to dano i darovano i da povlači sa sobom veliku odgovornost, jer, kako reče Isus: “komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti”. Tko je istinski ponizan u evanđeoskom i zdravom smislu, ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba u tome da sebe sve više i više vidi očima Božjim i da odbaci svoje ‘maske’ pred drugima. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost. Sv. Terezija će reci:”Poniznost je istina” , tj. istina o samom sebi. Ona je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.  Poniznost ne znači biti zadovoljan malim. Poniznost voli ono što je veliko u očima Božjim, a za to ne postoji mjera.

            fra Branko Janjić, TOR

             Mladi je plemić došao k svetom opatu, da bi ga on primio u svoj Red. Opat je najprije htio upoznati njegove duhovne sklonosti i sposobnosti, pa bi tek onda donio odluku što će mu savjetovati. Mladić, prepun ponosa, ustane i počne: – Ja se uvijek oblačim u bijelo. Ja ne pijem ništa nego vodu. Ja se zimi gol uvaljam u snijeg – da mrtvim tijelo. Ja sam stavio u svoje cipele čavle da me i one umrtvljuju.

            Ja svaki dan naređujem svome štitonoši da me četrdeset puta bičuje. Ja… ja… pa opet ja… Baš u tom trenutku ispred prozora sobe u kojoj su razgovarali pojavi se njihov samostanski konj. Pošao je na korito, napio se vode te se pred ulazom u štalu izvaljao na snijegu. Opat zaključi:

            Vidiš! I ovo je stvorenje bijelo. Ne pije ništa nego vodu. Golo se valja po snijegu. Čavli mu se nalaze pod nogama. Više od četrdeset puta na dan dobije bič. I kada sve zbrojimo, opet ostaje samo konj i ništa više.

Za redovnika treba nešto drugo, a ovo će prvo doći svakako poslije.

Legends of the Monastic orders

Prošli vikend, u organizacija Područnog vijeća Zd-ši područja, održao se I. sportski kapitul na Miljevcima. Sudjelovalo je oko 150 framaša iz cijelog područnog bratstva. Okupljanje je počelo u 09:00h, ubrzo nakon toga imali smo Euharistijsko slavlje u crkvi Imena Isusova, koje je predvodio duhovni asistent Frame Miljevaci, fra Ivan Maletić. Nakon sv. Mise uslijedio je pozdravni govor i dobrodošlica  područnog predsjednika Marka Plavčića, te  mimohod do sportskih terena.

Oko 10:15h počelo je sportsko nadmetanje u nogometu i kartama. Cure su igrale u sportskoj dvorani a dečki vani na otvorenom. Mi smo Franjevačka mladež i u skladu s tim prije svake utakmice na sredini terena izmolila bi se molitva.

Bilo je jako uzbudljivo i kod cura i kod dečkiju, prilike i golovi su prštali na sve strane. Momci su tehnički bili potkovaniji od cura, ali cure su svojim zalaganjem, srčanošću i borbenošću nadvladale taj „nedostatak“. U finalu nogometa kod cura su igrale Frama Knin protiv domaćina Frame Miljevci, kod muškaraca su također bili domaćini u finalu tj. Frama Miljevci protiv Frame Šibenik-Meterize. Prije samog čina finala u nogometu bilo je natjecanje u mješovitom potezanju konopa. Pobjednici u potezanju konopa su kršne cure i momci iz Frame Miljevci. Treba spomenit i Framu Šibenik-Šubićevac kao pobjednicu kartaškog dijela natjecanja. Došli smo do glavnog dijela sportskog kapitula a to je nogometno finale. Momci su prvi stali na „borilišta“ i odmjerili snage. U vrlo uzbudljivoj utakmici s prepuno neizvjesnosti na kraju je slavila Frama Šibenik-Meterize. Nakon momaka došle su cure na red da pokažu svu raskoš i umijeće nogometa. Bila je to tvrda utakmica puna borbenosti i požrtvovnosti. Cure su bile jako srčane i vidjelo se da im je jako stalo do pobjede. Na kraju više sreće i sportske spretnosti je imala Frama Knin. Valjalo bi spomenit i navijače koji su svoje sportaše bodrili do samog kraja, uz veličanstvenu koreografiju i gromoglasno navijanje. Pobjednici su dobili zaslužene nagrade i ovim putem im još jednom čestitamo.

Irena Pulić, Frama Miljevci

Nakon nekoliko tjedana organiziranja i dogovaranja susreta, došao je napokon i taj dan! 4. svibnja 2013., 8 sati – framaši mjesnog bratstva Frame sv. Mihaela okupljaju se u dvorištu svoje župne crkve kako bi zajedno otišli na susret sa Framom Samobor na kojem je sudjelovalo 9 framaša iz Dubrave i 9 framaša iz Samobora.

Radost, radoznalost i uzbuđenost krasili su naša lica cijelim putem do Samobora, gdje su nas na autobusnom kolodvoru dočekali samoborski framaši! Odmah smo se upoznali i prvi komentari su pali: „Kak’ su simpatični!“ – „Jelda? Baš su fora!“
Zatim su nas domaćini odveli do Starog Grada – ruševnog dvorca okruženog predivnom prirodom. Ondje smo imali kratku meditaciju u kojoj smo razmatrali Božju veličinu i ljubav koju nam je podario u obliku pjeva ptica i fijukanja vjetra. Po završetku meditacije, framaši su se zajedno uslikali i uputili prema franjevačkom samostanu gdje smo imali rad u grupama tijekom kojeg smo se pobliže upoznali i razgovarali o našim upoznavanjima sa samom Framom i našim iskustvima života u bratstvu. Zaključili smo kako nas je većinu privukla radost i veselje kojima framaši „zrače“, ali ono što nas je zadržalo u Frami nešto je puno dublje. Zadržala nas je molitva. Zajednička, ali i pojedinačna, molitva nam je pomogla da prebodimo teške trenutke, da oprostimo bratu uvredu ili bol koju nam je nanio; možda i nesvjesno. Tome i služe molitveni susreti – da nas duhovno ojačaju.

Nakon rada po grupama, pošli smo do župnog dvorišta gdje su nas domaći fratri počastili i ugodno iznenadili roštiljadom i kremšnitama! Druženje se nastavilo u ugodnoj i opuštenoj atmosferi uz pjesmu, naravno. Nakon malo odmora, uslijedile su igre! Koliko god čovjek bio star (ili mlad) uvijek uživa u igrama, a pogotovo ako su maštovite i šašave kao one koje framaši igraju na svojim susretima!

Veselje i ugodno druženje s novim prijateljima završilo je slavljenjem svete mise koju je predvodio fra Krunoslav Kašnar, mjesni duhovni asistent frame Samobor, a koncelebrirao je i fra Nedjeljko Golubar, pomoćnik duhovnog asistenta mjesnog bratstva Frame Sv. Mihael. Gospodinu smo zahvalili ponajprije za lijepo vrijeme, a zatim i za sva nova iskustva koja nosimo s ovog susreta, kao i za sve divne ljude koje smo pritom upoznali.

Ovim putem zahvaljujemo Frami Samobor na gostoprimstvu i jedva čekamo novi susret kada će Frama Samobor doći k nama u Zagreb!

Nikolina Bagarić, Frama Zagreb –  Sv. Mihael

Jedna od prepoznatljivosti našega današnjega društva je HOĆU i to ODMAH. Koliko nam je suvremeno – moderno doba olakšalo život toliko ga je učinilo na neki način bljedim, bljutavim i sladunjavim. Da objasnim. Danas tko god zaželi može napisati i objaviti knjigu, nacrtati sliku. Tko god se sjeti može snimiti svoj CD. Najvažnija stavka je imati novca. Plati, pa piši. Plati, pa pjevaj. Tko god se sjeti može postati pisac, slikar, pjevač, glumac … Nije važno što se ne radi o kvaliteti. Kvantiteta je bitna. Važno je samo ono što se može izbrojiti. Nije važno što to ne donosi nešto korisno i dobro za ovaj naš svijet. Postajemo preplavljeni bezličnim stvarima. Čemu to? Vjerojatno se ljudi imaju potrebu pokazivati, biti prisutni po materijalnom. Vjerojatno je razlog i u tome što mogu na taj način reći: ja IMAM, ja sam MOĆAN. Na taj način dolazi do inflacije riječi, slike, zvuka. Dolazi do inflacije smisla ljudskog postojanja.

Za prave stvari potrebno je vrijeme. Za prave stvari potreban je trud. Tko nas to još uči kako ćemo s trudom postići nešto u životu? Tko to traži za suradnike ljude koji znaju? Zapravo veličina vođe prepoznaje se u tome što za svoje suradnike uvijek bira ljude koji su bolji od njega, ljude koji znaju. Je li tako u našoj državi? Je li tako u Crkvi? Je li tako u našim bratstvima? Biramo li zaista osobe koje su sposobne, koje znaju? Ili biramo prema simpatiji ili po podobnosti?!

Problemi društva preslikavaju se i u našim zajednicama. Po krštenju smo postali sol zemlje. Kao framaši obvezujemo se po obećanjima kako ćemo istinski živjeti svoje krštenje. Pitam se kao i Isus što je upitao: „Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti?” (Mt 5, 13). Zapravo pitam se događa li nam se da mi ono što je od „svijeta“ unosimo u svoja bratstva, ili obrnuto, mi kao sol, svojim BITI framaši dajemo ukus ovom svijetu?

Neka se Thompson ne naljuti što ću posuditi njegove riječi: Mi smo framaši kršćani i ne bojmo se mrijet, Bog je pozvao nas da mijenjamo svijet. Mi smo framaši kršćani i ne bojmo se mrijet, samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Jasno je kako Ljubav treba biti središte naših bratstava. Ta Ljubav je sam Krist. Ako smo povezani s Kristom, biti ćemo povezani i međusobno. Ako smo povezani međusobno, rast će i naša ljubav prema Kristu. Krista kao ljubav prepoznao je sv. Franjo. Dopustio je da ga Ljubav zahvati i da ga u vodi životu. Shvatio je da je u životu samo ta stvarnost važna: Ljubav. Ljubav koja se hrani MOLITVOM, a živi RADOM. Jedan je istinski put – put LJUBAVI: MOLI i RADI. To je jedini pravi put koji vodi k istinskoj sreći, a svi želimo biti sretni. I u svemu što radimo tražimo samo sreću. Ako naš zajednički život budemo hranili MOLITVOM, ako tu molitvu pretočimo u RAD nema straha da nećemo bit SOL ovom našem SVIJETU. Nema straha da nećemo biti svjesni svojeg BITI KRŠĆANIN, BITI FRAMAŠ, i mijenjati svijet. Naravno tada će po nama Krist doći i biti u HRVATSKOJ: „Maranatha dođi Gospodine u zemlju Hrvata. Maranatha dođi na radost svega naroda moga. Maranatha dođi nam brzo i zauvijek ostani. Neka prođe vrijeme zavodnika,  lažnih proroka i svih kukavica, izdajica krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga zloga iz naroda moga. Skini lažne maske s lica moje zemlje Hrvatske nek’ zablista svom ljepotom i vjerom u Tebe Boga.“ Hvala biskupu Anti Ivasu na ovim bogatim, poticajnim riječima, a Thompsonu što je to tako lijepo otpjevao. Nema sumnje da ih je sama LJUBAV nadahnula i nama poklonila. Ako želimo biti kvalitetni (a ne kvantitetni) framaši, nema nam druge nego uzeti križ i nositi ga jer je to put čovjeka do neba. Uzmi križ i nosi ga i znaj da put u raj nije posut ružama. I hrabro „živi u LJUBAVI, jer baš svaki novi dan u Božji dlan je ucrtan.“

Dana  5. Svibnja 2013. proslavili smo obećanja Frame Leopold Bogdan Mandić. Obećanje je dalo 12 framaša, što je gotovo dvostruko više nego prošle godine. Nas petero je po prvi puta dalo obećanje dok je ostalih sedmero svoja obećanja obnovilo. Na misno slavlje došli smo u procesiji u kojoj je svaki obećanik držao svoju svjećicu. Misu je predvodio naš duhovni asistent, fra Ivica Vrbić.

Svi naši framaši nosili su naše framaške majice te nas je takve bilo jako lijepo vidjeti u prva četiri reda crkve. Zahvaljujem i zboru Frame Majka Božja Lurdska, koji je naše misno slavlje učinio mnogo ljepšim. Nakon mise, ostali framaši došli su nam čestitati te smo svi zajedno otišli u samostan malo se počastiti i popričati.  Kad smo se malo opustili,  krenulo je fotografiranje i pjevanje crkvenih pjesama uz pratnju gitare. Meni je bilo odlično, uzbudljivo i nadam se da se sljedeće godine vidimo u još većem broju.

Lucija Rogina, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić

Ohrabreni riječima iz propovijedi fra Johnnya, odlučili smo se probuditi i odazvati se s onim klasičnim ‘Evo me!’. A uz našu radost, pozitivnoj atmosferi pridonijeli su  framaši i duhovni asistenti iz čitavog područja, proslavivši s nama ovaj važan nam događaj. I usput su pojeli ono što smo pripremili, naravno =).

Godinu smo stariji, godinu pametniji i još jednom smo obećali biti Kristovi, a ova obećanja su bila upravo ono što je našoj maloj zajednici bilo potrebno da se probudi.

Pred nama je put od još godinu dana. Nadamo se da će nam ova godina življenja u bratstvu biti jednako ugodna kao i obećanja.

Vaših 15 veličanstvenih iz Kozari Boka

Sara Razum, Frama Zagreb – Kozari Bok

Jednom prilikom, na satu tijekom kojeg se raspravljalo o raznim temama, profesorica je mene i moje kolege pitala što nam je bitnije: vjera ili domovina. Mene je pitanje pomalo naživciralo jer sam znala svoje kolege i točno sam pretpostavila da većina njih nema ili ne želi podijeliti svoje stajalište o toj temi. Jedan je kolega rekao da njemu ni jedno ni drugo nije važno, drugi su šutjeli, a ja sam već standardno bila „zatucani“ vjernik.

Dosad već većina mojih kolega zna da sam vjernica. Bogu hvala! Nije mi problem na satu reći što mislim kada netko izjavi da je Isus u euharistiji samo kao simbol ili odgovoriti na pitanje zamišljam li i ja pakao kao vječno prženje na ražnju. Da, ovo su sve stvarni primjeri iz mog akademskog iskustva. Voljela bih reći da sam svaki put sto posto na nivou kad treba svjedočiti vjeru, no to bi bila laž. Ipak, puno sam napredovala u zadnjih godinu dana, a da nisam na tome aktivno radila. Jednostavno mi je postalo lakše svjedočiti. Tek kada pogledam unatrag, shvaćam što je tome uzrok: počela sam se doista ponositi svojom vjerom u Oca, Sina i Duha Svetog i pripadnošću Crkvi. Ne bih vam baš mogla objasniti kako i zašto je do toga došlo, no to ionako sad nije najbitnije. Ono što želim reći jest to da ponos u vjeri može biti dobra stvar u onim trenutcima kada nas vodi i potiče da svoju vjeru hrabro svjedočimo.

Mislim da je razlog, ili barem jedan od razloga, zašto moje kolege ne vole govoriti o svojim vjerskim uvjerenjima to što nisu sigurni imaju li ih i kakva su. Jednostavno o tome ne razmišljaju ili su zbunjeni i ne znaju što da misle u moru različitih podataka i ideja. Teško je svjedočiti nešto u što nisi siguran, u što nemaš pouzdanje. Pouzdati se u Boga, između ostalog, znači vjerovati da je on Istina. Ako doista vjeruješ da je on Istina, tome nećeš moći okrenuti leđa. Čuvat ćeš to u svom srcu i ponositi se Božjom prisutnošću u svom životu.

Bez ponosa i uzdanja u Boga teško ćemo biti prepoznatljivi kao svjetlo svijeta. Naravno, to ne znači da ćemo se uznositi i misliti da smo bolji od drugih, već da ćemo svaki dan zahvaljivati Bogu na svim njegovim darovima i sve svoje uspjehe dijeliti s njim. To znači da ćemo sve što jesmo biti Bogu na slavu i zahvalu.

Pavao u svojim poslanicama često govori o ponosu. Osim u gore istaknutim retcima iz poslanice Galaćanima o tome govori i u drugim poslanicama:

Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. (Rim 1, 16)

Imam se dakle čime dičiti u Kristu Isusu s obzirom na ono što je Božje. (Rim 15, 17)

Da, i Mojsije bijaše ovjerovljen u svoj kući njegovoj kao služnik da posvjedoči za ono što je imalo biti rečeno, ali Krist – kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade. (Heb 3, 5-6)

Mislim da ima nešto posebno u tome što Pavao ističe svoj ponos. Pavla je sigurno bilo stid zbog svega onoga što je kao Savao radio protiv Crkve. Vjerujem da mu je na početku bilo teško prihvatiti da je sve to vrijeme bio u krivu.  No, Pavao nije očajavao i prepustio se Božjoj ljubavi koja ga je pretvorila u novog čovjeka. Vjerujem da je upravo zbog svoje prošlosti bio tako gorljiv u svom poslanju. Često smo zadivljeni svom snagom koju su on i ostali apostoli pokazali u svom djelovanju i mučeničkim smrtima. No, baš kao i Marija, oni nas svim svojim djelovanjem usmjeruju dalje od sebe i bliže Kristu. Na to pred Bogom zaista mogu biti  ponosni jer su ga svojim životom proslavili.

I naš nam sv. Franjo u pitanju ponosa može biti izvrstan primjer. Zašto je želio biti vitez? To je bila samo titula, a po bogatstvu je mnoge plemiće i nadmašivao. Franju novac ni tada nije zanimao, on je želio čast i slavu. U grupi plemića on je jedini bio pučanin. Je li možda ranjen ponos utjecao na njegove želje? Je li zato nastojao biti glavni u društvu kao za neku vrstu nadoknade i  pokazatelja da je jednako vrijedan kao i oni?

Franjo je na kraju i postao vitez – Božji vitez. Bog je iskoristio Franjin karakter i čežnje te se po njima u Franji proslavio. Kada pogledamo cjelinu Franjina života, zar ne uočavamo u njima odjek Pavlovih riječi: A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista…?

Što za nas znače te Pavlove riječi?

Naravno, svi se mi ponosimo različitim stvarima: svojom domovinom, obitelji, postignućima itd. No, što nam to sve vrijedi ako je bez Boga? Kada se sebično ponosimo, zapravo niječemo Božji udio u onome što jesmo. Tko nam je dao naše talente? Tko nas je smjestio baš u ovo mjesto, u ovu obitelj i domovinu?

Zato se uvijek trebamo čuvati ponosa koji udaljuje od Boga i vodi u grijeh. U svemu što jesmo, ponosimo se križem i uskrsnućem našeg Gospodina koji nas vodi kroz život. Sve što radimo, radimo na slavu Božju i budimo ponosni što smo njegova djeca.

Dubravka Sertić, Frama Našice

Kao i prošli mjesec započet ću svoje razmišljanje sa svojom bakom… Moje sjećanje na baku automatski se veže uz molitvu krunice. Koju god sliku u svojim mislima imam o njoj, uvijek uz nju vežem molitvu i ljubav prema našemu Gospodinu i našoj nebeskoj Majci Mariji. Vjerujem da i sami imate slična iskustva s vašim bakama i(li) djedovima. Baka je uvijek imala nešto posebno u svojim očima. Taj sjaj odavao je toplinu, mudrost života i blagost. A zašto? Ja bih rekao: “Zato jer je svaki dan molila.“ Bila je bliska s Isusom. Bila je bliska s Marijom i u svakom trenutku je tražila njihovu pomoć, ohrabrenje i zaštitu.

Kada gledate bake u svojoj svakodnevici te u njihovoj molitvi (pogotovo u crkvi), na prvi pogled vam se može činiti da je to puko nabrajanje i navika. Provlačenje zrnaca krunice kroz prste da ubiju vrijeme dok ne počne sveta misa.

Vidio sam često, i puno puta čuo kako se odnosimo prema starijima u crkvi (a to su nečije bake i djedovi). Kada ih vidimo prije mise s krunicom u klupama, naša razmišljanja i komentari idu otprilike u jednom smjeru: „Ma one su zaostale.“ „Ne znaju ništa drugo moliti pa stalno mole jedno te isto.“ „Ajme meni, zar opet one s tom krunicom.“(…) Eh, ljudi moji dragi… Kada bismo barem mi češće uzeli tu istu krunicu u ruke i po uzoru na njih tako molili. Da se ugledamo na njih u molitvi i pjesmi, još konkretnije, u oduševljenju za našega Gospodina i našu nebesku Majku. Koliko god nam ta molitva i pjesma na prvu zvuče kao navika, ona je duboka i snažna u svojoj skromnosti i jednostavnosti. Molitva krunice svakoga dana dovodi sve bliže Bogu, kroz „razgovor“ s Marijom. Ono što je meni super kod njih, starijih ljudi, jest to što nemaju puno pitanja, filozofiranja. Imaju ono što mi mladi često nemamo ili barem lako gubimo. Predanje i pouzdanje u Boga i vjeru da će On sve izvesti na dobro. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da je potrebno postavljati pitanja o svojoj vjeri, no znamo se često zapetljati u tome do te mjere da u sve sumnjamo. Do te mjere da u svom životu znamo pozvati toga istoga Gospodina samo kada smo u potrebi i nemamo nijedan drugi izlaz. Idem korak dalje i možda će nekima ono što ću reći zvučati pretjerano, no svejedno ću to izreći… Pročitao sam nedavno da smo mi kršćani, katolici – elita. I daljnjim razmišljanjem i razvijanjem te ideje jako mi se svidjela ta rečenica. Ovdje ne mislim na elitu u onom lošem, svjetovnom smislu kojeg  nam se prikazuje u medijima. Kada kažem elita ne mislim na one ufurane ljude koji žive od skandala i fotki u novinama. Ne mislim na elitu koja je razmažena do neopisive mjere i željna pažnje.

Kada kažem elita onda mislim na onu kršćansku elitu, Crkvu, na zajednicu koja je okupljena oko najvećih zvijezda koje poznaje cijeli svijet – Isusa Krista i njegove Majke koji toliko vole ovaj svijet. Naravno, to ne znači da moramo biti zatvoreni i zagledani sami u sebe. Baš iz toga razloga što imamo tu privilegiju, trebamo izlaziti u svijet i pokazivati kako je lijepo biti dio te Crkve. Ili, još konkretnije, pozvani smo „izaći“ iz zatvorenosti svojih mjesnih bratstava i širiti prijateljstva s framašima iz drugih bratstva. Ono što mi je zapalo za oko je to da pojedinci budu skoro godinu dana ili dvije u Frami, a da ne poznaju framaše iz svoje regije. Ne poznaju framaše iz drugih mjesnih bratstva svoga područja… Pomalo se izgubio taj osjećaj za prijateljstvo… Izađimo iz svoje zatvorenosti i otvorimo se jedni drugima. Po svom primjeru mogu posvjedočiti da su takva „međuframaška“ prijateljstva iznimno vrijedna i donose nevjerojatno bogatstvo…

Sjetite se sada Molitve Franjevačke mladeži. U njoj, između ostalog, molimo Gospodina da nam usliši molitve po Njegovoj i našoj nebeskoj Majci te da nas prati u našem nastojanju da uvijek budemo u službi dobra. To je to. Ne moramo nigdje dalje ići od naše osnovne framaške molitve. Molitva Franjevačke mladeži. Ona nas upućuje na Isusa, Mariju i našeg serafskog oca Franju. Ona nam pokazuje da uvijek računamo na njih. Računajmo na zagovor naše i Božje Majke Marije i našeg serafskog oca koji su kod Gospodina u vječnoj slavi.

Jedan moj prijatelj rekao je u jednoj prilici: „Nigdje ne idem bez Mame!“ Kada je to rekao izazvao je smijeh među nama jer smo to spojili s onim – mamin sin. No, ostao je ozbiljan, jer ga nismo shvatili na način na koji je on mislio. Tada sam shvatio što je htio reći… On uvijek računa na Mariju, našu Majku koja svojom posredničkom molitvom može puno toga učiniti za nas – svoju dječicu. Samo joj se trebamo obratiti i tražiti njenu pomoć. Ima jedna pjesma, zove se „Najljepša majka na svijetu“ i posvećena je Mariji. Meni osobno to je najljepša marijanska pjesma. I uistinu, svi imamo najljepšu majku na svijetu… Ime joj je Marija…

Donosim vam stihove ove lijepe pjesme, ipak je svibanj, a to je Marijin mjesec…

 „Ja imam najljepšu majku na svijetu,

a ime joj je Marija.

Ona živi gore među oblacima,

ona živi među zvijezdama.

Sve moje križeve u zlato pretvara,

od duše moje anđeoska krila stvara.

Ona je sa mnom kad u srce dođe zima,

ma zar još negdje takva majka ima.

Njena je duša kao buket bijelih ruža,

njena je ljubav čista kao ljiljan cvijet.

Jedino ona me razumije,

ona me vodi kroz taj tužni svijet.“

Frama Našice je susrete u travnju posvetila čitanju i tumačenju Markova evanđelja. S obzirom da su susreti bili pomalo neobični po temi, odlučili smo ih učiniti još uzbudljivijima pa smo na susret 26.04.2013. pozvali fra Igora Andrijevića i njegove framaše iz Osijeka Jug II.

Nakon čitanja večernje molitve časoslova započeli smo s čitanjem posljednjih poglavlja tog evanđelja. Za svaki susret smo imali druge čitače tako su tada čitale naše framašice  Sandra, Josipa, Dorotea, Tatjana i Anđela. Nakon što su one pročitale svoje dijelove  fra Igor je započeo s tumačenjem pročitanog koje je trajalo punih 35min (tako su rekle njegove framašice).  Nama je tumačenje bilo jako zanimljivo i uživali smo slušajući i promišljajući. Kada je fra Igor završio s tumačenjem imali smo rad po grupama u trajanju od 5min. Nakon plenuma, fra Igor nam je poklonio jednu igru vrtenja i ubijanja ostalih framaša, igra u kojoj je brzina moć.  Poslije igre smo se međusobno družili i zabavljali, a nije izostala ni zakuska. Kalorije koje smo pojeli ubrzo smo i potrošili u radnoj akciji nošenja stolica u crkvu (zbog krizme koja je bila dan poslije). Sve u svemu, bio je to sadržajan susret pun smijeha i uživanja. Najvažnije od svega je to da smo se bolje upoznali s jednim od četiri evanđelja koja čine temelj našeg života.

Zahvaljujemo se  Frami Osijek Jug II i fra Igoru na lijepom druženju. I ostalim Framama preporučamo da se bace na takve projekte. Mi smo braća i sestre i trebamo se družiti ne samo na obećanjima, seminarima, duhovnim kapitulima i hodu već i na redovnim susretima kad je to moguće.  A s Evanđeljem se trebamo uvijek što bolje i bolje upoznavati. Kako ćemo inače prelaziti iz evanđelja u život i iz života u evanđelje?

Dorotea Batrac, Frama Našice