Zagrebačko područno bratstvo Franjevačke mladeži i Frama Sesvetska Sopnica iz župe Svete Marije Anđeoske bili su organizatori prvog Sportsko-rekreativnog susreta Frama Grada Zagreba. Framaši su se na župnim terenima u Sesvetskoj Sopnici u subotu 18. svibnja natjecali u četiri sporta za titulu najuspješnijih: malom nogometu, odbojci, stolnom tenisu i potezanju konopa.

Susret je započeo misnim slavljem u župnoj crkvi Svete Marije Anđeoske koje je predvodio duhovni asistent Frame Sesvetska Sopnica, fra Stipo Karajica uz koncelebraciju duhovnog asistenta Frame Cernik, fra Marina Kuzminskog.

Prvi sportsko-rekreativni susret Frama Grada Zagreba prigodnim je riječima protumačio fra Stipo napomenuvši kako su i sportski susreti, iako nisu religiozni čin, prigoda u kojoj se mogu promovirati temeljne kršćanske vrijednosti, posebno opredijeljenost za zdrav način življenja u današnjem vremenu.

“Smisao, ali i ideja sportskih susreta jest višestruka: približiti poprilično zapostavljeni uzrast mladih životu u zajednici kroz zajedničko druženje i natjecanje, što je važno za same mlade, a i za sredinu iz koje mladi dolaze, kao i za njihov osobni, vjerski i općeljudski razvoj, zatim zbližavanje i upoznavanje tih istih mladih sa sportašima iz drugih sredina, kao i stvaranje vedrijeg ozračja i novih prijateljstava, ali i pokazivanje i dokazivanje sportskih vrijednosti i talenata kroz fer i vitešku igru, a neka pobijede najspretniji”, rekao je fra Stipo.

Prije samog početka sportskih natjecanja sve je sudionike u ime Vijeća Područnog bratstva Zagreb pozdravio potpredsjednik Vladimir Rosančić, u ime domaćina predsjednik Radnog vijeća Josip Tolić, a onda je okupljene framaše blagoslovio i susret otvorio duhovni asistent Frame Cernik fra Marino Kuzminski.

Sportski dio susreta započeo je malonogometnim turnirom. Frama Dubrava osvojila je naslov najuspješnije  ispred subraće iz Frame Sveti Mihael, dok su iznenađujuće treće mjesto osvojili gosti iz Cernika. U odbojci su se natjecale momci i djevojke. Titulu najuspješnijih osvojila je prva ekipa Frame Sesvetska Sopnica koja je u finalu uvjerljivo nadvisila Framu Dubravu. Za treću poziciju izborila se druga ekipa Frame Sesvetska Sopnica.

U pojedinačnoj konkurenciji stolnotenisnog turnira nagradu je odnio Mateo Grabovac iz Frame Majke Božje Lurdske, dok je završno natjecanje u potezanju konopa također pripalo domaćinu susreta, Frami Sesvetska Sopnica, koja se tako pokazala najsportskijim bratstvom u Zagrebu. Ovogodišnji Sportsko-rekreativni susret Frama Grada Zagreba održan je povodom Godine vjere, kao i obilježavanja 22. obljetnice župe Sesvetska Sopnica.

Na kraju je najuspješnijim ekipama predsjednica Zagrebačkog područnog bratstva Tanja Radman čestitala, podijelila prigodne pehare za koje su se zajednički pobrinuli Vijeće područnog bratstva i Zagrebačka nadbiskupija, a potom i službeno zatvorila susret.

Framaši su se nakon toga nastavili zajednički družiti u župnom dvorištu do večernjih sati, uz pripremljenu okrjepu i osvježenje, darove roditelja framaša, župljana i dobročinitelja, kojima je upućena iskrena zahvala.

Cijelu fotogaleriju sa susreta možete pogledati na http://bit.ly/srsfgz2013.

tekst: fra Stipo Karajica, Josip Tolić,
fotografije: Petar Krešimir Furjan, Frama Sesvetska Sopnica

Da, i ta nedjelja je prošla. Nedjelja je prošla, ali obećanje ostaje. Ono, za koje svi vrlo dobro znamo što znači. I tek sada, kada su se dojmovi slegli, kada obećanje nose 43 framaša s Kaptola slika se napokon razbistruje. Mogu zamisliti kako smo svi bili ispunjeni istim snažnim osjećajima u trenutcima prije i za vrijeme samih obećanja. Od nervoze do apsolutnog ushita, sve je bilo prisutno. Iako, zasigurno je svatko od nas cijelu ceremoniju i sam čin shvatio puno dublje od samih osjećaja na poseban, sebi svojstven način. Prave pripreme počele su već u 10h ujutro kako bi se sve ponovilo i kako bi se pjesme još jednom uvježbale. Kao da se već tada u zraku počela osjećati ona rečenica: “da, evo me, baš ovdje, s ovim ljudima, još godinu dana.” Postalo je potpuno jasno. Ovo je nešto veliko. Vjerujem da je svih deset prvoobećanika puno puta provrtilo u svojim lijepim glavama trenutke unutar naše malene, ali predivne i tako živopisne prostorije na Kaptolu 9. Naravno, treba li tu uopće spominjati i sve one trenutke framaša izvan nje? Pjevali smo tako svim srcem, potaknuti tim vrlo živim osjećajem bratstva. Izabrali smo samo one najdraže pjesme za ovako poseban trenutak. Neizostavno se tako na popisu našla “Svet je(Sve u meni Gospode)” kao i pjesma koju smo naučili na našem bratskom hodočašću u Međugorje, “Bog je ljubav (Blagoslivljaj dušo moja…)” te jedna – barem za nas – novijeg datuma, “Evo me”.

Teško je reći koja nas je najviše ponijela, s obzirom da svaka ima svoj značaj u našim srcima. Pjevajući tako, mogli smo također primjetiti kako se crkvi Sv. Franje doista okupilo mnoštvo. Od redovitih sudionika nedjeljne svete mise na Kaptolu do framaša iz mnogih susjednih bratstava. Pozorno se slušala propovijed našeg duhovnog asistenta i smijalo na pažljive šale na račun naših glasnih tjednih susreta u prostorijama samostana, a koji se nerijetko znaju odužiti. Nakon izricanja svečanog “Evo me” kao znaka naše suglasnosti na evanđeoski život baš u ovome bratstvu, misa je završila uz ozarena lica sviju prisutnih. Nakon misnog slavlja, preselili smo se na otvoreno unutar prostora samostana. Tu je bilo mjesta za još življe veselje kao i pozdravljanje onih koje tako volimo, a vidimo ih (pre)rijetko. Mislim da nitko nije uspio izbrojiti vrste kolača na stolu! Da, mame su bile vrijedne( i djeca naravno ). Nakon mise trebalo je naravno nešto i pojesti kako bismo imali energije za daljnji nastavak. Čekao nas je kratak i sladak skeč naših prvoobećanika. Sve u svemu, slavlje je nastavljeno, i za neke je trajalo sve do večernjih sati. Je li to samo moj osjećaj ili svaka godina na Frami znači sve više, i vodi li nas da Stvoritelja upoznajemo sve bolje, procijenite sami. 

Martina Papić, Frama Zagreb-Kaptol

Da bi bili u mogućnosti drugima pomoći nositi njihove križeve moramo prvo uzeti svoj križ i poći za Isusom.

Prvo što moramo učiniti je biti potpuno predani Bogu, biti Božja djeca i svima opraštati sve uvrede i moliti za one koji to ne mogu. Ničiji križ nije lagan, ali Bog nam ne nameće više nego što možemo nositi. Bog ga je za nas ponio bez ijedne ljage grijeha da bi mi po tom križu bili spašeni, zato zahvaljujmo Gospodinu za naše križeve koje nosimo jer On nam ih pomaže nositi.

Najlakše bi bilo da jednostavno svi nosimo svoje križeve, ali ima ljudi koji ne nose svoje križeve, već to prepuštaju drugima. Zbog toga imamo ljudi koji se nepravedno provlače kroz život, a s druge strane imamo ljude koji nose mnogo više nego što bi trebali i onda je njima mnogo teže. U Fil 1,29 stoji: “Jer vama je dana milost: ‘za Krista’, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti…”

Isus nas je tako prijateljski pripremio za tu riječ kada je za nas prvo bio pljuvan, udaran, bičevan… pa onda za nas i raspet na križu! Bez trpljenja ne možemo nositi naše križeve, ali na koncu, On je taj koji nas je osposobio da tako tvrdu riječ možemo prihvatiti čak kao milost. Nosiš li samo pola svojega tereta ili cijeli svoj i još deset tuđih, može ti biti “lako” u životu samo ako prihvatiš svoje trpljenje kao milost koja ti je darovana od Boga samoga.

Isus kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16,24). Znači, odreći se sebe, uzeti križ i ići za Isusom. Gospodin Isus mora biti u prvom planu, sada i zauvijek. Ako smo sami sebe zaboravili, ne poznajemo li više nas same, jedino tada možemo biti pripravni nositi križ zbog Isusa. Ako još samo Krista poznajemo, tada više ne osjećamo boli našega križa, tada još samo Gospodina Isusa Krista vidimo i tek tada možemo pomoći drugima.

 Ako više ne osjećaš bol onda ti nije važno koliko ili čije križeve nosiš.

Isuse, pomozi mi nositi moj križ i križeve mojih bližnjih!

  Filip Božičević, Frama Otok

Iako me to nasmijalo i iako se još uvijek smijem kad mi prepričava kako je izazvao poplavu s perilicom rublja, kako je zagorio još jedan lonac jer je zaboravio da kuha juhu, divim se tome što netko u svojim osamdesetima ima volje za učenjem i promjenama. I sve što mu pritom treba su jednostavne upute za život!

Vjerujem da ćete se složiti da gotovo svaki dan dođe onaj čudni trenutak kad se zapitate “A  što sad!?!”  i kad bi najradije nazvali mamu da to nekako popravi i sredi. Tada se sjetite se nekih riječi i uputstava pa se pouzdate “u se i u svoje kljuse” i to najčešće i upali. I tako dani vođeni našim odlukama nekako prolaze u osrednjosti, a imam dojam da smo tako blizu boljemu. Naime, u nekoliko nepovezanih razgovora sa prijateljima saznala sam da oni svoje “upute” traže u Sv. Pismu, i to svaki dan. Cinik kakav jesam, odmah sam takvo što u svom slučaju osudila na propast, a da nisam ni pokušala s tim jednostavnim uputama, čak (bit ću iskrena) nisam ni sklopila ruke i izmolila jedan Očenaš u ime svoga “boljeg sutra“. Međutim, kako sam napomenula, dođe u danu ili u tjednu onaj trenutak kad se zapitamo: “A što sad?!”  i kad osrednjost i moje “kljuse” nisu više dovoljni. U takvim trenucima ne želim uraditi bilo što i bilo kako, nego želim ono pravo i istinsko, želim “život u izobilju” (lv 10:10) što ga je sam Isus obećao. I  tek tada, kad padnem po treći put, dolazim po svoje upute za život!

Te upute za život možemo naći posvuda, naravno, ako ih tražimo i pažljivo gledamo u tako obične stvari koje nas okružuju. Nije li uputa za život kada vidimo svoje roditelje kako se odriču i žrtvuju za nas, nije li uputa kada doživimo da se naši prijatelji s nama jednako raduju i žaloste? Nije li uputa za život kad prepoznamo ove Isusove riječi o životu u izobilju: “ Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju” (lv 10:10). Nisu li te riječi uputa da Njegovu poruku prepoznamo u siromasima, bolesnima, potlačenima…? Promislimo: njima je Isus došao, s njima se družio, njihove je živote mijenjao, upravo je njima ostavljao Sebe, onu najvažniju uputu za život.

Vjerujem da svi mi uživamo u svojoj slobodi, u svojim izborima i odlukama te da se smatramo silno važnima što smo ih donijeli. Međutim, te se odluke zrcale u Isusovim odlukama, jer koga je Isus jednom pozvao, taj se više nikad neće riješiti Njegovoga glasa. Sv. Augustin o tome kaže: “Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”

Svima su nam potrebni mali žuti papirići s Isusovim uputama, one nas vode, one nam pokazuju kuda ići, one odgovaraju na ono svakodnevno “A što sad?!”. Te nas upute potiču da rastemo i, što je najvažnije, da vidimo njihove plodove. Ponekad su ti plodovi zagorjeli lonci, a ponekad i divne stvari poput ove: Na kavi sjedimo nas 4, predsjednik Frame, potpredsjednica, ja i jedan primljenik koji zaključuje kako ima slobodan ponedjeljak navečer. Što se mene tiče, to podrazumijeva gledanje CSI-a (100% repriziraju neki) ili još bolje – igranje Candyja na Faceu . Ali ne, naš primljenik zove voditeljicu formacije i objašnjava joj da je on slobodan i da bi baš bilo super kad bi imali formaciju!

Mene je ostavio bez teksta, jer je tako normalno zatražio svoje upute za život

Sir 3,17-20, 24

            Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda. Jer veliko je milosrđe Božje i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć Gospoda, on prima počast poniznih… Mnoge već zavede njihova umišljenost, i opaka uobraženost iskrivi im misli. 

Ponos proizlazi iz osobne spoznaje da se nešto učinilo, ili se sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Tako shvaćen, ponos nije u sebi izopačen.  No, imamo mnogo češće krivo shvaćen i  krivo življen ponos. Takav ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno, prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac.

Živimo u društvu koje boluje od toga da ljudi sebe uzvisuju time što će druge poniziti. Rivalstva su prisutna na sve strane. Toliko je tragikomične taštine oko nas, toliko umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi htjeli biti neki lideri ili idoli mase. Industrija zabave većinu svojih “prime time” emisija bazira na izopačenoj verziji ponosa. Reality showovi u kojima se bira najbolji pjevač, plesač, model itd. top-liste najbolje odjevenih osoba, najpopularnijih političara, javnih osoba, čak postoji  top 30 najpopularnijih svećenika u Hrvatskoj, no, to su samo neki “tumorni” oblici ponosa. Takav izopačen ponos druge ignorira, pretvara u brojeve, roblje, trgovačku lovinu, cifre na tekućem računu. Drugi su tu da služe našoj slavi, oni su lađe na kojima stojimo u uzburkanim vodama karijera i nemirnim, promjenjiv vjetrovima trendova i stilova.

Mala je značenjska, ali je velika stvarna razlika između ponosa i biti na ponos. Prisjetimo se evanđeoskog događaja na obali Genezaretskog jezera kad je Isus Šimunu rekao da na njegovu riječ baci mrežu, Šimun je svoj ponos stavio na raspolaganje. Baciti mrežu u trenutku kad nije vrijeme za ribolov znači izložiti se izrugivanju onih koji te promatraju i sve svoje ribarsko iskustvo staviti postrane naspram riječi nepoznatog stranca. No, u Šimunu je vjera bila jača od ponosa i vlastitog ribarskog iskustva. Ponos je stavio postrani i taj njegov čin nam je i danas na ponos.

Postoji jedna vrlina koja ponos čuva da se ne pretvori u oholost, a to je poniznost. Sveti Augustin je napisao: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”[1]. On je Učitelj koji svojim učenicima pere noge, koji se sa svima druži, ne praveći razlike između siromašnih i bogatih, pravednih i nepravednih.

Poniznost nije neki hobi, koji nam je dan na izbor prema simpatijama. Neophodno je potrebna. Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Poniznost nije vrlina koja se postiže voljnim naprezanjima. Ponizan čovjek svjestan je svojih dobrih strana, dakle nije lažno ponizan, ali zna da je sve to dano i darovano i da povlači sa sobom veliku odgovornost, jer, kako reče Isus: “komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti”. Tko je istinski ponizan u evanđeoskom i zdravom smislu, ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba u tome da sebe sve više i više vidi očima Božjim i da odbaci svoje ‘maske’ pred drugima. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost. Sv. Terezija će reci:”Poniznost je istina” , tj. istina o samom sebi. Ona je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.  Poniznost ne znači biti zadovoljan malim. Poniznost voli ono što je veliko u očima Božjim, a za to ne postoji mjera.

            fra Branko Janjić, TOR

             Mladi je plemić došao k svetom opatu, da bi ga on primio u svoj Red. Opat je najprije htio upoznati njegove duhovne sklonosti i sposobnosti, pa bi tek onda donio odluku što će mu savjetovati. Mladić, prepun ponosa, ustane i počne: – Ja se uvijek oblačim u bijelo. Ja ne pijem ništa nego vodu. Ja se zimi gol uvaljam u snijeg – da mrtvim tijelo. Ja sam stavio u svoje cipele čavle da me i one umrtvljuju.

            Ja svaki dan naređujem svome štitonoši da me četrdeset puta bičuje. Ja… ja… pa opet ja… Baš u tom trenutku ispred prozora sobe u kojoj su razgovarali pojavi se njihov samostanski konj. Pošao je na korito, napio se vode te se pred ulazom u štalu izvaljao na snijegu. Opat zaključi:

            Vidiš! I ovo je stvorenje bijelo. Ne pije ništa nego vodu. Golo se valja po snijegu. Čavli mu se nalaze pod nogama. Više od četrdeset puta na dan dobije bič. I kada sve zbrojimo, opet ostaje samo konj i ništa više.

Za redovnika treba nešto drugo, a ovo će prvo doći svakako poslije.

Legends of the Monastic orders

Prošli vikend, u organizacija Područnog vijeća Zd-ši područja, održao se I. sportski kapitul na Miljevcima. Sudjelovalo je oko 150 framaša iz cijelog područnog bratstva. Okupljanje je počelo u 09:00h, ubrzo nakon toga imali smo Euharistijsko slavlje u crkvi Imena Isusova, koje je predvodio duhovni asistent Frame Miljevaci, fra Ivan Maletić. Nakon sv. Mise uslijedio je pozdravni govor i dobrodošlica  područnog predsjednika Marka Plavčića, te  mimohod do sportskih terena.

Oko 10:15h počelo je sportsko nadmetanje u nogometu i kartama. Cure su igrale u sportskoj dvorani a dečki vani na otvorenom. Mi smo Franjevačka mladež i u skladu s tim prije svake utakmice na sredini terena izmolila bi se molitva.

Bilo je jako uzbudljivo i kod cura i kod dečkiju, prilike i golovi su prštali na sve strane. Momci su tehnički bili potkovaniji od cura, ali cure su svojim zalaganjem, srčanošću i borbenošću nadvladale taj „nedostatak“. U finalu nogometa kod cura su igrale Frama Knin protiv domaćina Frame Miljevci, kod muškaraca su također bili domaćini u finalu tj. Frama Miljevci protiv Frame Šibenik-Meterize. Prije samog čina finala u nogometu bilo je natjecanje u mješovitom potezanju konopa. Pobjednici u potezanju konopa su kršne cure i momci iz Frame Miljevci. Treba spomenit i Framu Šibenik-Šubićevac kao pobjednicu kartaškog dijela natjecanja. Došli smo do glavnog dijela sportskog kapitula a to je nogometno finale. Momci su prvi stali na „borilišta“ i odmjerili snage. U vrlo uzbudljivoj utakmici s prepuno neizvjesnosti na kraju je slavila Frama Šibenik-Meterize. Nakon momaka došle su cure na red da pokažu svu raskoš i umijeće nogometa. Bila je to tvrda utakmica puna borbenosti i požrtvovnosti. Cure su bile jako srčane i vidjelo se da im je jako stalo do pobjede. Na kraju više sreće i sportske spretnosti je imala Frama Knin. Valjalo bi spomenit i navijače koji su svoje sportaše bodrili do samog kraja, uz veličanstvenu koreografiju i gromoglasno navijanje. Pobjednici su dobili zaslužene nagrade i ovim putem im još jednom čestitamo.

Irena Pulić, Frama Miljevci

Nakon nekoliko tjedana organiziranja i dogovaranja susreta, došao je napokon i taj dan! 4. svibnja 2013., 8 sati – framaši mjesnog bratstva Frame sv. Mihaela okupljaju se u dvorištu svoje župne crkve kako bi zajedno otišli na susret sa Framom Samobor na kojem je sudjelovalo 9 framaša iz Dubrave i 9 framaša iz Samobora.

Radost, radoznalost i uzbuđenost krasili su naša lica cijelim putem do Samobora, gdje su nas na autobusnom kolodvoru dočekali samoborski framaši! Odmah smo se upoznali i prvi komentari su pali: „Kak’ su simpatični!“ – „Jelda? Baš su fora!“
Zatim su nas domaćini odveli do Starog Grada – ruševnog dvorca okruženog predivnom prirodom. Ondje smo imali kratku meditaciju u kojoj smo razmatrali Božju veličinu i ljubav koju nam je podario u obliku pjeva ptica i fijukanja vjetra. Po završetku meditacije, framaši su se zajedno uslikali i uputili prema franjevačkom samostanu gdje smo imali rad u grupama tijekom kojeg smo se pobliže upoznali i razgovarali o našim upoznavanjima sa samom Framom i našim iskustvima života u bratstvu. Zaključili smo kako nas je većinu privukla radost i veselje kojima framaši „zrače“, ali ono što nas je zadržalo u Frami nešto je puno dublje. Zadržala nas je molitva. Zajednička, ali i pojedinačna, molitva nam je pomogla da prebodimo teške trenutke, da oprostimo bratu uvredu ili bol koju nam je nanio; možda i nesvjesno. Tome i služe molitveni susreti – da nas duhovno ojačaju.

Nakon rada po grupama, pošli smo do župnog dvorišta gdje su nas domaći fratri počastili i ugodno iznenadili roštiljadom i kremšnitama! Druženje se nastavilo u ugodnoj i opuštenoj atmosferi uz pjesmu, naravno. Nakon malo odmora, uslijedile su igre! Koliko god čovjek bio star (ili mlad) uvijek uživa u igrama, a pogotovo ako su maštovite i šašave kao one koje framaši igraju na svojim susretima!

Veselje i ugodno druženje s novim prijateljima završilo je slavljenjem svete mise koju je predvodio fra Krunoslav Kašnar, mjesni duhovni asistent frame Samobor, a koncelebrirao je i fra Nedjeljko Golubar, pomoćnik duhovnog asistenta mjesnog bratstva Frame Sv. Mihael. Gospodinu smo zahvalili ponajprije za lijepo vrijeme, a zatim i za sva nova iskustva koja nosimo s ovog susreta, kao i za sve divne ljude koje smo pritom upoznali.

Ovim putem zahvaljujemo Frami Samobor na gostoprimstvu i jedva čekamo novi susret kada će Frama Samobor doći k nama u Zagreb!

Nikolina Bagarić, Frama Zagreb –  Sv. Mihael

Jedna od prepoznatljivosti našega današnjega društva je HOĆU i to ODMAH. Koliko nam je suvremeno – moderno doba olakšalo život toliko ga je učinilo na neki način bljedim, bljutavim i sladunjavim. Da objasnim. Danas tko god zaželi može napisati i objaviti knjigu, nacrtati sliku. Tko god se sjeti može snimiti svoj CD. Najvažnija stavka je imati novca. Plati, pa piši. Plati, pa pjevaj. Tko god se sjeti može postati pisac, slikar, pjevač, glumac … Nije važno što se ne radi o kvaliteti. Kvantiteta je bitna. Važno je samo ono što se može izbrojiti. Nije važno što to ne donosi nešto korisno i dobro za ovaj naš svijet. Postajemo preplavljeni bezličnim stvarima. Čemu to? Vjerojatno se ljudi imaju potrebu pokazivati, biti prisutni po materijalnom. Vjerojatno je razlog i u tome što mogu na taj način reći: ja IMAM, ja sam MOĆAN. Na taj način dolazi do inflacije riječi, slike, zvuka. Dolazi do inflacije smisla ljudskog postojanja.

Za prave stvari potrebno je vrijeme. Za prave stvari potreban je trud. Tko nas to još uči kako ćemo s trudom postići nešto u životu? Tko to traži za suradnike ljude koji znaju? Zapravo veličina vođe prepoznaje se u tome što za svoje suradnike uvijek bira ljude koji su bolji od njega, ljude koji znaju. Je li tako u našoj državi? Je li tako u Crkvi? Je li tako u našim bratstvima? Biramo li zaista osobe koje su sposobne, koje znaju? Ili biramo prema simpatiji ili po podobnosti?!

Problemi društva preslikavaju se i u našim zajednicama. Po krštenju smo postali sol zemlje. Kao framaši obvezujemo se po obećanjima kako ćemo istinski živjeti svoje krštenje. Pitam se kao i Isus što je upitao: „Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti?” (Mt 5, 13). Zapravo pitam se događa li nam se da mi ono što je od „svijeta“ unosimo u svoja bratstva, ili obrnuto, mi kao sol, svojim BITI framaši dajemo ukus ovom svijetu?

Neka se Thompson ne naljuti što ću posuditi njegove riječi: Mi smo framaši kršćani i ne bojmo se mrijet, Bog je pozvao nas da mijenjamo svijet. Mi smo framaši kršćani i ne bojmo se mrijet, samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Jasno je kako Ljubav treba biti središte naših bratstava. Ta Ljubav je sam Krist. Ako smo povezani s Kristom, biti ćemo povezani i međusobno. Ako smo povezani međusobno, rast će i naša ljubav prema Kristu. Krista kao ljubav prepoznao je sv. Franjo. Dopustio je da ga Ljubav zahvati i da ga u vodi životu. Shvatio je da je u životu samo ta stvarnost važna: Ljubav. Ljubav koja se hrani MOLITVOM, a živi RADOM. Jedan je istinski put – put LJUBAVI: MOLI i RADI. To je jedini pravi put koji vodi k istinskoj sreći, a svi želimo biti sretni. I u svemu što radimo tražimo samo sreću. Ako naš zajednički život budemo hranili MOLITVOM, ako tu molitvu pretočimo u RAD nema straha da nećemo bit SOL ovom našem SVIJETU. Nema straha da nećemo biti svjesni svojeg BITI KRŠĆANIN, BITI FRAMAŠ, i mijenjati svijet. Naravno tada će po nama Krist doći i biti u HRVATSKOJ: „Maranatha dođi Gospodine u zemlju Hrvata. Maranatha dođi na radost svega naroda moga. Maranatha dođi nam brzo i zauvijek ostani. Neka prođe vrijeme zavodnika,  lažnih proroka i svih kukavica, izdajica krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga zloga iz naroda moga. Skini lažne maske s lica moje zemlje Hrvatske nek’ zablista svom ljepotom i vjerom u Tebe Boga.“ Hvala biskupu Anti Ivasu na ovim bogatim, poticajnim riječima, a Thompsonu što je to tako lijepo otpjevao. Nema sumnje da ih je sama LJUBAV nadahnula i nama poklonila. Ako želimo biti kvalitetni (a ne kvantitetni) framaši, nema nam druge nego uzeti križ i nositi ga jer je to put čovjeka do neba. Uzmi križ i nosi ga i znaj da put u raj nije posut ružama. I hrabro „živi u LJUBAVI, jer baš svaki novi dan u Božji dlan je ucrtan.“

Dana  5. Svibnja 2013. proslavili smo obećanja Frame Leopold Bogdan Mandić. Obećanje je dalo 12 framaša, što je gotovo dvostruko više nego prošle godine. Nas petero je po prvi puta dalo obećanje dok je ostalih sedmero svoja obećanja obnovilo. Na misno slavlje došli smo u procesiji u kojoj je svaki obećanik držao svoju svjećicu. Misu je predvodio naš duhovni asistent, fra Ivica Vrbić.

Svi naši framaši nosili su naše framaške majice te nas je takve bilo jako lijepo vidjeti u prva četiri reda crkve. Zahvaljujem i zboru Frame Majka Božja Lurdska, koji je naše misno slavlje učinio mnogo ljepšim. Nakon mise, ostali framaši došli su nam čestitati te smo svi zajedno otišli u samostan malo se počastiti i popričati.  Kad smo se malo opustili,  krenulo je fotografiranje i pjevanje crkvenih pjesama uz pratnju gitare. Meni je bilo odlično, uzbudljivo i nadam se da se sljedeće godine vidimo u još većem broju.

Lucija Rogina, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić

Ohrabreni riječima iz propovijedi fra Johnnya, odlučili smo se probuditi i odazvati se s onim klasičnim ‘Evo me!’. A uz našu radost, pozitivnoj atmosferi pridonijeli su  framaši i duhovni asistenti iz čitavog područja, proslavivši s nama ovaj važan nam događaj. I usput su pojeli ono što smo pripremili, naravno =).

Godinu smo stariji, godinu pametniji i još jednom smo obećali biti Kristovi, a ova obećanja su bila upravo ono što je našoj maloj zajednici bilo potrebno da se probudi.

Pred nama je put od još godinu dana. Nadamo se da će nam ova godina življenja u bratstvu biti jednako ugodna kao i obećanja.

Vaših 15 veličanstvenih iz Kozari Boka

Sara Razum, Frama Zagreb – Kozari Bok